Od prodaje do rada sa djecom

Moj zaokret u 50-ima koji me naučio strpljenju

Nisam znala da će me na putu promjene karijere u 50-ima put dovesti do ove točke, do ovog bloga, pisanja i promišljanja koje mi je bloganje nametnulo.

Kada danas pogledam unatrag često se sama sebi nasmiješim jer moj profesionalni put nije bio nimalo jednostavan. Nije bio unaprijed iscrtana staza, ali je zato bio iskren i jednostavno moj: put prepun zavoja i raskrižja. Bez percepcije i izbora, do trenutka kada se desila odluka koja je promijenila smjer moga života i  dovela me do promjene karijere u 50-ima.

Povratak struci i početak rada sa djecom

U toj fazi života, između starog posla i nečeg novog, kada nisam znala u što ću promijeniti svoju karijeru, blog mi je bio oslonac.

Mjesto gdje sam mogla iskreno zapisivati sve što osjećam. Svaka objava nosila je nešto moje i vraćala mi vjeru u to da ima smisla nastaviti. Pisala sam iz srca, a onda se tiho, bez velike najave, dogodilo ono što sam priželjkivala.

Dobila sam priliku raditi u struci. U području koje ima smisla za mene.

Možda me nije blog direktno doveo do tog posla, ali sigurno me pripremio iznutra. Dao mi je unutarnju snagu koju ranije nisam imala. Desio se poziv koji je dugo tinjao u meni, čekao da ga čujem.

Danas radim sa djecom. I dok godinama ranije nisam obraćala pažnju na to koliko je instinkt u meni zaista stvaran, sada ne mogu zamisliti da sam mogla biti igdje drugdje.

U pogledima tih malenih ljudi, njihovim riječima, svakodnevnim malim borbama i pobjedama, pronašla sam svoju svrhu. Spojila sam iskustvo iz prošlosti sa nečime što me svakodnevno dotiče, na najdubljoj razini.

Nije to bio moj plan, bila je to intuicija. Osjećaj da je vrijeme za nešto drugo. Iako taj „drugi put“ nije bio moja ucrtana ruta, bio je moja najvažnija lekcija a to je: vrijedne se stvari često dogode baš kada prestanemo pokušavati kontrolirati sve svoje korake.

U svakom dijelu tog puta, od prodajnog pulta do dječjeg osmijeha,  nalazim svoje „zašto“ i to je možda najljepši dio cijele priče.

Kako je blog postao moj prostor između starog i novog

U nekom neobjašnjivom nagonu ušla sam u tu fazu promjene u kojoj sam smiraj i snagu našla u pisanju.

Zahvaljujući dugogodišnjem proučavanju web dizajna, iskustvu u prodaji i marketingu, poznavanju komunikacijskih vještina i prodajnih tehnika stečenih kroz karijeru u korporaciji, odlučila sam se na iskorak i započela pisati blog. I to je bio neki moj prirodni tijek. Samo ovaj put, na moj način.

Ako te zanima pisanje zaviri u moju objavu o pisanju i zašto pisati.

Ovaj blog nije bio zamišljen kao poslovni projekt. Rodio se iz moje osobne potrebe, one za pisanjem i izražavanjem svojih misli, stanja i strahova.

U trenutku velike promjene kada sam zatvorila jedno životno poglavlje i tek počela naslućivati sljedeće, blog je postao moje sigurno mjesto. Prostor u kojem sam mogla biti iskrena i svoja. Pisala sam zato jer sam morala i zato jer nisam znala drugačije.

U početku nisam razmišljala o niši, strategiji, o tome gdje bi me bloganje jednoga dana moglo odvesti. Pisala sam o onome što sam tada živjela – o putovanjima, hrani, svakodnevnim trenucima i promjeni posla. Svaka objava bila je moj trag jednog razdoblja i način da mislima, osjećajima i iskustvima dam neki smisao.

I taj blog pisan iz duše pomogao mi je bolje upoznati samu sebe. Danas vjerujem da upravo iz iskrenosti nastaju najljepši projekti, oni koji kucaju iznutra, bez detaljnog poslovnog plana. Na taj način stvorila sam mjesto gdje sam mogla pustiti sve što sam osjećala. Pisati bez zadrške i potrebe da se pravim kako znam što radim.

Dok sam pisala, istodobno sam učila kako blog uopće funkcionira. Upoznavala sam WordPress, birala fotografije, tražila svoj vizualni stil i postupno otkrivala koliko se toga krije iza jedne objavljene priče. Sa svakim novim tekstom postajala sam sigurnija, ali sam sve jasnije prepoznavala i teme kojima se želim ozbiljnije posvetiti.

Tako je blog polako rastao i mijenjao se zajedno sa mnom. Od mjesta na kojem sam bilježila ono što živim postupno je prerastao u prostor u kojem danas pišem o bloganju, pisanju, SEO-u i izgradnji vidljivosti. Ono osobno iz njegovih početaka ipak nije nestalo. Ostalo je u načinu mog pisanja, iskustvima koja dijelim i želji da svojim riječima ohrabrim drugu ženu koja stoji na početku nekog svog puta.

Pisanje koje je postalo dio mog života

Danas je pisanje puno više od povremenog trenutka nadahnuća. Posvećujem mu velik dio svoje pažnje i slobodnog vremena, iako blog nastaje uz moj svakodnevni, odgovoran i često zahtjevan rad sa djecom. Istraživanje tema, učenje, pisanje i uređivanje tekstova traže vrijeme, mir i koncentraciju, pa ponekad napredujem sporije nego što bih željela.

Ipak, čak ni onda kada sam umorna ne nestaje želja koja me pokreće. Želim svojim riječima, znanjem i iskustvom nekome pomoći, olakšati početak ili pružiti ohrabrenje koje je možda i meni nekada nedostajalo. S druge strane, pisanje mi omogućuje izraziti ono što mislim, osjećam i učim.

Zato blog za mene nije samo još jedna obveza nego važan dio mene i novog puta koji strpljivo gradim.

Pisanje me podsjeća da još uvijek imam svoj glas i da još uvijek mogu stvarati, izražavati se, povezivati…Svaka objava bila je moj korak prema sebi. Svaka poruka žene koja mi je napisala “I ja se tako osjećam” bila je dokaz da nismo same.

Pisanje nije riješilo sve, ali mi je pomoglo preživjeti ono najteže: nesigurnost tranzicije od napuštanja posla u traženje novog. I upravo zato danas pišem za sve žene koje stoje pred životnom promjenom.

Možda si i ti jedna od njih?

Ako te zanima kako sam počela blogati zaviri u kategoriju Bloganje

Promjena karijere u 50-ima: teško, ali moguće

Ova promjena nije bila laka za mene. I financijski i emocionalno i identitetski, sve se mijenja kada odlučiš skrenuti sa puta koji si godinama gradila. Bila sam prestrašena. I pitala se: “što ako ne uspijem?”

Ali se pojavila misao: “što ako da?”

Danas znam da jesam. I svaka žena koja osjeća želju za nečim drugim ima pravo to istražiti. Možda neće odmah naći odgovore, ali svaki korak unaprijed je vrijedan. Ponekad je i najmanji pomak vrijedniji od godina provedenih na istom mjestu, u uvjerenju da je to jedini ili najbolji izbor.

I zapamti da ne postoji zakašnjelo vrijeme za novu verziju sebe. Ja nisam uspjela u klasičnom smislu. Ne vodim nikakvu firmu, nemam velike naslove na LinkedInu. Ali osjećam mir, smisao i svrhu i to mi je dovoljno.

Ako se i ti pitaš je li kasno za promjenu, nije. Nisi zakasnila. Tvoj novi put možda te već čeka tamo gdje ga najmanje očekuješ.

Što sam naučila kroz promjenu karijere

Naučila sam puno, a jedno je najbitnije: promjena ne dolazi naglo i naprasno. Dolazi jako polako i tiho. Kada te progoni osjećaj da više tamo ne pripadaš to je važan signal i tvoja intuicija ti je rekla svoje!

Ne moraš uvijek znati gdje ideš. Mali koraci su dovoljni, a smisao se pojavi tek nakon što kreneš.

Pročitaj moju objavu i saznaj što je to osobni rast.

Jesi li i ti promijenila karijeru nakon 50-e?

Možeš se prijaviti na moj newsletter za slične životne priče, savjete i ohrabrenja jer nijedna od nas ne mora ići sama.

FAQ

• Posao i karijera – Kako preživjeti nezaposlenost: osobno iskustvo i korisni savjeti
• 4 ključna koraka za uspješnu prezentaciju kod traženja posla
• Kako raditi na sebi i tražiti posao – savjeti iz iskustva?
• Budućnost radnih mjesta – digitalni nomadi
• Remote work – stvarnost nove radne ere
• Početak koji gradi uspjeh: 5 pravila za dobar start na novom poslu
• Kada posao postaje poziv?
• Pisanje bloga kao alat za osobni rast i tranziciju karijere
• Zašto promjena u 50-ima može biti najbolja odluka tvog života
• Mindfulness za početnice: kako pronaći mir u svakodnevnom životu
• Što je osobni rast i kako započeti rad na sebi