Uvod

 

Kada nam se probudi želja za pokretanjem bloga, prvi i najčešći osjećaj bude uzbuđenje. Kao da nam je sve jasno i napokon znamo što želimo. Dovoljno je otvoriti praznu stranicu i započeti…

Ali to uzbuđenje traje samo do trenutka kada kreneš pisati. Tada dolaze pitanja, sumnje, zastoji i vrlo brzo imati ćeš osjećaj u kojem ti se čini da sve što radiš, radiš pogrešno.

Većina početnica prolazi kroz iste te faze i upravo zato je važno zastati na trenutak i prepoznati što je to što nas na početku najčešće zaustavlja.

Slijedi popis najčešćih zabluda kod pokretanja bloga. O njima pišem isključivo  zato da ih prepoznaš, spoznaš kao izazov i nastaviš dalje sigurnije, mirnije i sa više povjerenja u svoj put.

Zato krenimo od onoga što se vrlo često događa prije nego što blog uopće zaživi.

 

1. Početak koji stalno odgađaš

 

Jedna od najučestalijih grešaka kod pokretanja bloga je odgađanje početka. Osnovni je uzrok čekanje na “situaciju” da sve dođe na svoje mjesto.

Najprije čekaš dok ti na pamet ne padne najidealnija tema na svijetu. Kada pronađeš temu baviš se pitanjem kako napisati prvu objavu. Onda te muči još jedan problem jer ti treba sigurnost. Ukratko, čekaš da sve bude baš kako treba biti. I dok iščekuješ “pravi” trenutak, tvoj početak ostaje negdje između želje i odgađanja.

Možda ti ovo zvuči poznato ali za start ne treba sve to: još više vremena, planiranja, još jedna priprema ili još jedno potvrđivanje da si spremna.

Zamisli kada bi svi pokleknuli pred tom nesigurnošću i nikada ne bi počeli pisati. Koliko bi riječi ostalo zarobljeno u tišini, iako su možda baš nekome mogle donijeti ohrabrenje, razumijevanje ili osjećaj da nije sam.

Zato ne čekaj. Za početak je dovoljna tvoja iskrenost i osobni pečat.

Blog počinje u trenutku kada, unatoč nesigurnosti, odlučiš zapisati svoju prvu misao i dati joj prostor da se razvije.

 

Ako nisi sigurna, ali te zanima što napisati kao prvu blog objavu pročitaj tekst na linku.

 

2. Glava puna informacija, a teksta nigdje

 

Jedna od čestih početničkih zamki je trenutak kada imaš osjećaj kako znaš puno ali nikako ne uspijevaš napisati nešto svoje.

Čitaš blogove, istražuješ savjete, gledaš kako drugi pišu, proučavaš naslove, strukturu, SEO, ključne riječi i sve ono što bi “dobar blog” trebao imati. U jednom trenutku glava postane puna informacija, ali umjesto osjećaja smjera pojavi se još veća pometnja i zbrka.

Znaš da bi tekst trebao imati uvod, podnaslove, smislen redoslijed i neku strategiju. Znaš da bi trebalo misliti na čitatelja, Google, naslov, opis i poveznice. I onda, baš kada trebaš napisati nešto svoje, nastane tišina.

Prazan ekran odjednom izgleda veći nego prije.

Ali ne moraš sve znati i ne moraš sve primijeniti odjednom. Blog se ne gradi tako da u prvu objavu staviš svako pravilo koje si naučila. Gradi se polako, kroz pisanje, isprobavanje i male korake koji postupno počnu dobivati smisao.

Za početak je dovoljno napisati jednu misao, odlomak, poruku ili pouku koja dolazi iz tvog iskustva. Sve ostalo možeš nadograđivati kasnije.

Ponekad te neće zaustaviti nedostatak znanja, nego previše informacija koje čekaju povezivanje u cjelinu. Međutim, tekst često dobije oblik tek onda kada mu se dozvoli krenuti.

 

Prilog za tvoje učenje dala sam u objavi SEO za početnice – kako pisati za web.

 

3. Pišeš, ali kao da to nisi ti

 

Još jedan ponavljajući izazov na početku bloganja je pokušaj u kojem pišeš onako kako misliš da bi “trebalo”.

To znači imati potrebu pisati malo ozbiljnije nego što bi inače rekla, stručnije, malo pametnije, sigurnije i uglađenije. Ponekad čak i malo više nalik drugima nego sebi.

I tako nastane tekst koji možda ima dobru strukturu, lijepe rečenice i sve ono što si mislila da blog objava treba imati, ali u njemu nešto nedostaje.

Nedostaje tvoj glas, način razmišljanja i ona toplina zbog koje čitateljica osjeti kako iza teksta stoji stvarna osoba.

Zbog navedenog je ponekad najteže pisati jednostavno. Bez glume, pretjeranog uljepšavanja i bez potrebe zvučati kao netko drugi. Upravo ono za što misliš da je “preobično” često bude ono što tekst učini bliskim, iskrenim i samo tvojim.

 

O strukturi u pisanju bloga pročitaj u mojoj objavi kako napisati blog objavu (struktura)

 

4. Gledaš druge i misliš kako kasniš

 

Jedna od stvari koja nas na početku najlakše obeshrabri je uspoređivanje sa drugima.

Otvoriš nečiji blog i sve izgleda tako jasno i harmonično. Teme su povezane, tekstovi imaju strukturu, fotografije se uklapaju, kategorije djeluju smisleno. Cijeli blog izgleda stručno i profesionalno jer je osoba od prvog dana znala što radi…

I onda nam se vrlo lako pojavi misao: “Ja nisam ni blizu svega toga.”

Razmišljaš kako si zakasnila i da je tvoj početak trebao biti ranije jer drugi već imaju ono što ti još pokušavaš pronaći: svoj glas, stil, temu, ritam, znanje…

Ono što tada često zaboravljamo je činjenica da se uspoređujemo sa nekim tko nije na početku. Gledamo ono što je nastalo nakon puno njihovih pokušaja, promjena, brisanja i učenja. 

Ne vidiš njihove prve nesigurne tekstove i objave koje su kasnije mijenjali. Da ne govorim o trenucima u kojima su i sami sumnjali, stajali na mjestu ili mislili kako im je znanje nedovoljno.

Zbog toga tuđi razvoj nije pokazatelj kako ti kasniš. Uspoređivanjem sa drugima možemo podsjećati sami sebe da se i naš blog razvija svojim tempom. Ono što danas izgleda nesigurno, za nekoliko mjeseci može postati temelj tvog prepoznatljivog prostora.

 

Ako te zanima možeš istražiti detaljne korake kako pokrenuti blog od nule.

 

Na linku Vodič za početnike u optimizaciji za tražilice (SEO) pročitaj Googleov vodič za SEO

 

5. Napišeš… i staneš

 

Na početku obično skupimo hrabrost, napišemo prvu objavu i pritisnemo “objavi”. Možda napišemo još jednu, pa i treću, a onda počnemo čekati.

Čekamo komentar, reakciju, poruku, klik, znak da je netko pročitao i da sve ovo ima smisla. Čekamo potvrdu izvana da smo na dobrom putu.

I kada ta potvrda ne dođe odmah, vrlo lako se pojave sumnje: možda tema nije dobra, tekst nije dovoljno zanimljiv, kasno je za mene i nema smisla nastaviti.

Ali blog nikada neće rasti od jedne objave. Ne nastaje preko noći i ne pokazuje svoju vrijednost odmah nakon prvih tekstova.

Gradi se polako iz jedne objave u drugu i iz svakog novog pokušaja, čak i onda kada nema komentara ni vidljive reakcije.

Ponekad upravo one objave koje danas izgledaju neprimijećeno kasnije postanu dio temelja zbog kojeg te netko pronađe, razumije i ostane čitati.

 

6. Sve mora imati smisla, odmah

 

Još jedna česta prepreka na početku bloganja je potreba da sve odmah bude jasno.

Pokušavaš unaprijed povezati svaku temu, svaki tekst, svaki cilj i svaku buduću čitateljicu. Želiš znati kojim smjerom ideš, kome se obraćaš, što točno želiš postići i kako će sve izgledati za nekoliko mjeseci.

I naravno, u tome nema ništa loše. Lijepo je imati osjećaj smjera, ali problem nastane kada zbog potrebe da sve odmah ima smisla uopće ne kreneš. Jer blog se vrlo rijetko otkrije odjednom.

Najprije napišeš nekoliko tekstova, pa tek onda vidiš koje se teme prirodno ponavljaju. Znači, prvo istražuješ, isprobavaš i tražiš svoj način izražavanja i tek onda počinješ jasnije osjećati što je tvoje, a što nije.

Zbog toga ne moraš odmah imati posložen smjer, cilj, publiku i strategiju. Krećeš sa onim što trenutno znaš i osjećaš.

Sigurnost dolazi kroz pisanje, promjene i rečenice koje ti s vremenom ukazuju na to gdje zapravo želiš ići.

 

7. Zaboraviš onaj prvi razlog

 

Na početku uvijek postoji neki osobni razlog zbog kojeg poželiš pokrenuti blog.

Npr. podijeliti svoje iskustvo, pomoći nekome tko prolazi kroz nešto slično, želiš zapisati ono što dugo nosiš u sebi ili jednostavno osjećaš da je došlo vrijeme za tvoj glas i želiš mu dati prostor.

Ali u jednom trenutku pisanje lako prestane biti samo pisanje. Počinješ gledati broj pregleda, uspoređivati se sa drugima, pitati se je li tekst dovoljno dobar, ima li smisla, hoće li ga netko pronaći i vrijedi li nastaviti ako reakcija nije odmah vidljiva.

I upravo se ovdje često izgubi ono najvažnije, a to je razlog zbog kojeg si uopće krenula.

Zato se uvijek vrijedi vratiti na početak. Ne mislim na početak bloga kao stranice, nego na onaj unutarnji početak u kojem si prvi put osjetila: imam nešto za reći.

Tehnike, strategije i brojke mogu pomoći, ali taj prvi razlog je ono što dugoročno drži. On nas vraća pisanju i onda kada nema velike reakcije, kada sumnja postane glasna i kada nam se čini da se sve razvija presporo.

 

Zaključak

 

Ne postoji blog bez pogrešaka, nesigurnosti i trenutaka u kojima se pitaš radiš li sve kako treba.

Postoji samo razlika između onih koji čekaju da sve bude savršeno i onih koji ipak krenu, nesigurno, polako, ali dovoljno hrabro za prvi korak.

Zbog toga greške na početku bloganja nikako ne znače da nisi spremna. One često znače upravo suprotno: da si počela, pokušavaš, učiš i da se tvoj blog polako oblikuje kroz iskustvo.

Ako si na početku i muči te osjećaj nedovoljnog znanja, pišeš presporo, previše se preispituješ ili još nemaš jasnu sliku gdje te sve to vodi, znaj da je to potpuno normalno. To je dio procesa i ne znači da trebaš odustati.

Najvažnije je ne stati samo zato jer početak nije ono što si očekivala.

Blog se rađa i razvija iz malih koraka koje ponavljaš, iz tekstova koje napišeš i onda kada nisi potpuno sigurna i iz rečenica koje se polako povežu u tvoj glas, smjer i prostor.

 

Mali korak dalje

 

Ako želiš pokrenuti blog, ali često zapneš između želje i nesigurnosti, nisi jedina.

U svom newsletteru dijelim:

• jednostavne korake
• ideje za pisanje
• podršku za početak

Prijavi se i kreni polako, ali ovaj put bez odgađanja.

 

 

FAQ