Zašto se žene boje javno pisati i kako to prevladati?

Iako se bavim bloganjem već 5 godina, moram priznati da me još i dalje muči problem trenutka kada treba pritisnuti „Objavi“. Razlog je u tome što postoji velika razlika između pisanja za sebe i one točke preokreta kada to što si napisala treba javno objaviti.

To izgleda ovako: pišeš satima, zapisuješ misli u bilježnicu i čuvaš pune mape tekstova na računalu. Imaš znanje i iskustvo, priče vrijedne dijeljenja i sve ono što je dovoljno za vjeru u sebe i svoje riječi. A ipak, u trenutku kada ih trebaš pokazati drugima, samopouzdanje odjednom nestane.

I tada se pojave pitanja: što ako nije dovoljno dobro, ako netko pomisli da se pravim važna, što ako pogriješim, ako me netko ismije, ako nitko ne pročita… I možda najteže od svih pitanja: a što ako me netko zaista vidi?

O ovome pišem zato što još uvijek učim graditi samopouzdanje, ali i zato što bih voljela da druge žene ne čekaju godinama kako bi povjerovale u svoje riječi koje zaslužuju biti pročitane.

Vrijeme u kojem više neće biti sumnje u samu sebe doći će naknadno, a jedino važno za tebe je početi pisati. Unatoč nesigurnosti, bitno je postupno graditi vjeru u vlastite riječi i u njihovu snagu da nekome znače puno više nego što mislimo.

Ako si tek na početku, možda će ti pomoći i moj vodič o tome kako pokrenuti blog od nule.

 

Strah od pisanja često nije strah od pisanja

 

Većina početnica smatra da „ne zna pisati“ ali kada ih slušam kako pričaju o svom poslu, iskustvu, djeci, putovanjima, promjenama kroz koje su prošle ili nečemu što jako vole, vidim kako imaju toliko toga za reći.

Znači da misli, iskustvo i glas već postoje, ali problem nastaje onda kada taj glas treba postati javan. Tada više ne razmišljamo samo o temi o kojoj pišemo. Jedino o čemu mislimo je to kako ćemo izgledati drugima. Npr. hoće li nas netko procjenjivati, primijetiti pogrešku, hoće li netko tko „zna više“ zaključiti da nemamo pravo govoriti o toj temi…

Upravo zato strah od javnog pisanja nema puno veze sa nedostatkom sposobnosti, on je češće povezan sa strahom od procjene.

Ako osjećaš da te pisanje privlači, ali ne znaš odakle krenuti, pročitaj i moj tekst o tome što je pisanje i zašto pisati.

 

„Tko sam ja da pišem o tome?“

 

Puno tekstova, iako su napisani, spremljeni, možda pročitani bezbroj puta i dorađeni, ipak su zadržani u mapama računala zbog jednog jedinog razloga. Taj je razlog u vječitom pitanju: jesu li ti tekstovi dovoljno dobri da ih vide i drugi.

I nije problem u pisanju, znanju ili iskustvu. Problem nastaje onda kada vlastite riječi trebamo izložiti tuđim pogledima. Upravo tu brojne priče ostanu neispričane, a vrijedna iskustva ne pronađu put do žene kojoj bi možda mogla pomoći.

Recimo da imaš ideje pa možda želiš pisati o zdravom životu, ali nisi nutricionistica. Ili želiš pisati o putovanjima, ali nisi obišla pola svijeta. Ili o poslu i karijeri, ali nemaš kompetencije poznate stručnjakinje. O bloganju, ali još uvijek učiš. Sve su to zapreke koje nameću misao: Tko sam ja da o tome govorim?

Naglašavam da je velika razlika između predstavljanja kao stručnjakinje za nešto što ne poznaješ i iskrenog dijeljenja onoga što znaš, učiš i živiš.

Na početku pisanja ne moraš imati svo znanje na svijetu. Samo kreni iskreno, iz onoga što znaš, osjećaš i tek učiš. Kao početnica imaš potpunu slobodu reći: ovo sam pokušala, ovo mi je pomoglo, ovdje sam pogriješila, ovo sada učim i možda će moje iskustvo pomoći i tebi…

Takvo pisanje nije manje vrijedno i često je upravo ono najbliže čitateljici.

 

Žene često čekaju potpunu spremnost

 

Početnici nerijetko žele imati sve idealno prije prve objave. Web stranicu sa vrhunskim dizajnom, profesionalne fotografije, jasno definiranu strategiju i žude za sveobuhvatnim znanjem. 

Prije nego što počneš pisati o nekoj temi, uvijek se vraćaš na razmišljanje o edukacijama koje moraš završiti. Prije objave na društvenim mrežama želiš biti sigurna da je svaka riječ na pravom mjestu. A prije pokretanja newslettera čekaš veću publiku, sigurnost i osjećaj da si napokon spremna.

Rezultat svega toga, dok to čekamo, je da tekstovi ostaju spremljeni, ideje se gomilaju, a početak se stalno odgađa.

I tako prolaze mjeseci. Ponekad i godine.

 Osjećaj potpune spremnosti ne postoji. On se gradi upravo kroz ono što radimo, kroz pokušaje, vlastite pogreške, nesigurnosti, male pomake i iskustvo koje stječemo pišući. 

Prva blog objava ne treba biti najbolja objava koju ćeš ikada napisati. Bitno je da je dovoljno iskrena. Ona je tvoj prvi korak. Ako nastaviš pisati, deseta će objava vjerojatno biti bolja, a pedeseta će biti puno sigurnija. Nakon nekog vremena početi ćeš prepoznavati vlastiti stil, teme kojima se prirodno vraćaš i način na koji želiš razgovarati sa svojim čitateljicama.

Pisanje se uči pisanjem, a ne samo razmišljanjem.

Ako odgađaš početak jer ne znaš kako bi trebala izgledati prva objava, možda će ti pomoći moj tekst o tome što napisati kao prvu blog objavu.

 

Strah od poznatih ljudi često je veći od straha od nepoznatih

 

Zanimljivo je da se početnice ne boje toliko nepoznate publike. Više ih plaši pomisao da će njihov tekst pročitati netko tko ih poznaje: kolegica s posla, bivša školska prijateljica, susjeda, rođakinja ili osoba koja ih godinama pamti u nekoj drugoj ulozi. Jer nepoznata osoba najčešće vidi samo tekst.

Poznata osoba, barem nam se tako čini, vidi nas cijele. Vidi naše godine, naše izbore, nesigurnosti, prošlost i sve ono što mislimo da bi mogla povezati sa riječima koje smo napisale.

I možda se upravo tu krije jedan od najvećih razloga zbog kojih žene odustaju od javnog pisanja prije nego što su uopće počele.

Što će reći?

Možda ništa. Vjerovatno će netko samo proći preko teksta, a netko će pomisliti da to nije za njega. Drugi će se začuditi jer nas nije naviknuo gledati u toj ulozi.

Međutim, postoji i druga strana javnog pisanja o kojoj premalo razmišljamo. Možda će neka žena, koju nikada nismo upoznale, pronaći naš tekst baš u trenutku kada joj treba ili će u njemu prepoznati vlastiti strah, sumnju ili rečenicu koju sama nije znala izgovoriti.

Dok se bojimo osobe koja bi nas mogla osuđivati, često zaboravljamo osobu kojoj bismo svojim riječima mogle pomoći. I to je ono zanimljivo!

 

Ne moraš zvučati „pametnije“ da bi vrijedila

 

Jedna od najvećih zamki javnog pisanja je pokušaj prikazivanja kao da smo netko drugi. Odjednom počnemo koristiti riječi koje inače nikada ne bismo izgovorile u razgovoru. Rečenice postaju duže, ton ozbiljniji, a tekst možda na prvi pogled djeluje „stručnije“. Osoba koja piše na takav način polako se gubi u svom sadržaju.

I onda se dogodi nešto paradoksalno: što se više trudimo zvučati “dobro”, to se manje prepoznajemo u vlastitom tekstu. Želimo da on zvuči zrelo, promišljeno i dovoljno dobro, pa ga često počnemo dodatno komplicirati umjesto da jednostavno kažemo ono što stvarno mislimo. Vrijedan tekst je jednostavan i razumljiv, a ne kompliciran.

Ako nešto možeš objasniti jednostavno, to nije znak manjeg znanja. Često je upravo suprotno. Jednostavnost znači da si svjesna onoga o čemu pišeš i da znaš svoje riječi približiti osobi kojoj su potrebne.

Zato ne moraš pisati kao da se obraćaš cijelom internetu, konkurenciji ili nekom zamišljenom stručnom povjerenstvu.

Piši onako kako razgovaraš kada si sa jednom osobom kojoj želiš pomoći. Sa jednom ženom sa druge strane ekrana. Onom koja možda upravo sada traži rečenicu zbog koje će se osjetiti manje sama.

Ako želiš dodatno istražiti zašto su ton i publika važni u pisanju, koristan je i vodič Purdue OWL-a o tonu i svrsi pisanja.

 

Mali koraci koji olakšavaju prvo objavljivanje

 

• Moj je savjet za početak: odaberi temu koja ti je poznata. Ne mora biti najpopularnija i najtraženija. Ona treba biti bliska i takva da o njoj možeš pisati iskreno, jasno i bez pretvaranja. Neka bude što bliža tvom iskustvu, nečemu što si prošla, riješila ili tek učiš. Kada pišeš o temi koju poznaješ, lakše pronalaziš vlastiti glas.
• Zatim zamisli jednu čitateljicu. Ne piši „svima“, nego jednoj ženi koja možda prolazi kroz nešto što si i sama prošla. Pretpostavka je da ima pitanje na koje znaš odgovor ili joj treba jednostavno objašnjenje bez kompliciranja. Tada više ne pišeš pred cijelim internetom, nego razgovaraš sa njom.
• Dozvoli sebi biti početnica. Ne moraš znati sve o pisanju, SEO-u, WordPressu, društvenim mrežama i marketingu prije nego što si odlučila početi pisati. Puno toga naučiti ćeš upravo putem.
• Prvo piši, a tek onda uređuj. Ako nakon svake rečenice zastaneš i pitaš se je li dovoljno dobra, lako ćeš izgubiti misao. Prva verzija teksta smije biti nesavršena. Njezina je zadaća samo da postoji.
• I na kraju, prihvati da nećeš biti za svakoga. Netko neće voljeti tvoj stil, netko će misliti da pišeš prejednostavno, netko preosobno, netko će željeti kraće tekstove, a netko duže. Ne možeš pisati za sve i istodobno ostati potpuno svoja.

A ako te brine SEO, kreni jednostavno kroz moj vodič o tome kako optimizirati blog za SEO bez kompliciranja.

 

Samopouzdanje dolazi nakon ponavljanja

 

Često mislimo da najprije moramo postati samouvjerene, a tek onda početi. U praksi se najčešće događa upravo suprotno: samopouzdanje ne dođe prije prvih koraka, nego se gradi kroz svaki sljedeći.

Objaviš prvi tekst, pa drugi. Naučiš kako urediti naslov, kako povezati dvije objave i kako jasnije prepoznati što tvoje čitateljice traže. Malo po malo počneš otkrivati ključne riječi, pratiš prve rezultate, pogriješiš, ispraviš i nastaviš dalje.

I onda jednoga dana shvatiš da ono što ti je nekada izgledalo zastrašujuće sada radiš gotovo prirodno. Ne, nemoj misliti da si tada potpuno neustrašiva, samo si kroz praksu stekla iskustvo. A iskustvo, korak po korak, počinje nalikovati samopouzdanju.

Kada poželiš bolje uvidjeti što tvoje čitateljice traže, možeš pročitati i moj tekst o tome kako od ključne riječi nastaje objava.

 

Tvoj glas ne mora biti najglasniji da bi bio vrijedan

 

Internet je pun sadržaja, to je istina. Ali nije pun tvog iskustva ispričanog tvojim glasom.

Možda je netko već pisao o temi koju želiš obraditi. Vjerojatno i je. Ali nitko nema potpuno isti životni put, jednake primjere, identičan način povezivanja misli i isti odnos prema čitateljici. Zato treba razmišljati u smjeru: kako ja mogu o tome pisati na svoj način jer tvojoj čitateljici možda ne treba još jedan “preslikani” tekst nego tekst u kojem će se prepoznati, osjetiti podršku i pomisliti: nisam jedina.

Ako pisanje doživljavaš kao način povratka sebi, možda će ti biti blizak i moj tekst o osobnom rastu.

 

Za kraj

 

Ako već dugo razmišljaš o pisanju, sigurno ti ne nedostaje još znanja. Možda samo čekaš dozvolu za početak a za pisanje ti je nitko ne mora dati.

Nije pravilo imati idealan blog. Znanje o SEO- u stičeš usput, kao i publiku i nigdje ne piše  da netko mora biti najbolji u svojoj temi.

Za dobar početak treba ti ideja, nešto što želiš reći i malo hrabrosti za prvi korak. Samopouzdanje u pisanju nikada ne dolazi odmah. Gradi se od prvog koraka pa nadalje. Tek tada kada kreneš pisati, objavljivati, učiti i vraćati se svojim riječima, ponovno i ponovno.

Možda tvoj prvi tekst neće biti najbolji, ali može biti tvoj start. A ponekad je upravo početak ono što nam najviše treba.

Ako želiš nastaviti učiti o pisanju, bloganju i vidljivosti, zaviri u rubriku Bloganje ili Rast i vidljivost.

 

FAQ

 

1. Kako steći samopouzdanje u pisanju?
Samopouzdanje u pisanju najčešće se ne pojavi prije prve objave, nego se gradi kroz praksu. Što više pišeš, uređuješ, objavljuješ i učiš iz vlastitog iskustva, to se sigurnije osjećaš u svom glasu.

2. Što ako se bojim objaviti prvi tekst?
Strah prije prve objave je normalan, posebno ako pišeš osobno ili javno prvi put. Ne moraš čekati da sumnja potpuno nestane. Bitno je objaviti tekst koji je iskren, jasan i napisan s namjerom da nekome pomogne.

3. Moram li biti stručnjakinja da bih pisala blog?
Ne moraš biti stručnjakinja za sve o čemu pišeš. Važno je razlikovati stručno savjetovanje od iskrenog dijeljenja vlastitog iskustva. Možeš pisati iz onoga što znaš, učiš i živiš, uz jasnoću da si i sama u procesu.

4. Zašto se bojimo da će poznati ljudi čitati naše tekstove?
Poznati ljudi nas ne vide samo kroz tekst, nego kroz sliku koju već imaju o nama. Zato javno pisanje često budi strah od procjene. Ipak, dok razmišljamo o onima koji bi nas mogli osuđivati, lako zaboravimo one kojima bi naš tekst mogao pomoći.

5. Kako pisati prirodnije i manje ukočeno?
Najlakše je zamisliti jednu osobu kojoj pišeš. Ne piši cijelom internetu, konkurenciji ili zamišljenom stručnom povjerenstvu. Piši jednoj čitateljici kojoj želiš objasniti, približiti ili olakšati temu.

6. Što ako moj prvi tekst nije dovoljno dobar?
Prvi tekst ne mora biti najbolji tekst koji ćeš ikada napisati. Njegova je vrijednost u tome što otvara put. Ako nastaviš pisati, svaki sljedeći tekst pomoći će ti da bolje prepoznaš svoj stil, teme i način obraćanja čitateljicama.

7. Može li jednostavno pisanje biti kvalitetno?
Da. Jednostavno pisanje nije znak manjeg znanja. Često pokazuje da dobro shvaćaš temu i znaš je približiti osobi kojoj je potrebna. Dobar tekst može biti vrijedan iako nije kompliciran.