Zašto se žene boje javno pisati i kako to prevladati?

Iako se bavim bloganjem duži niz godina još me i dalje muči problem trenutka kada treba pritisnuti „Objavi“. Naime, postoji velika razlika između pisanja za sebe i one točke preokreta kada to što si napisala treba javno objaviti.

Na primjer, pišem satima, zapisujem misli u bilježnicu i čuvam pune mape tekstova na računalu. Znam da imam iskustvo, znanje i priče vrijedne dijeljenja i sve ono što bi mi, barem malo, trebalo dati dovoljno samopouzdanja pokazati svoje riječi drugima.

Sve bi to trebalo biti dovoljno za vjeru u sebe i svoje riječi. A ipak, u trenutku kada ih trebam pokazati drugima, samopouzdanje kao da odjednom nestane.

I odjednom se pojave pitanja: Što ako nije dovoljno dobro? Što ako netko pomisli da se pravim važna? Što ako pogriješim? Što ako me netko ismije? Što ako nitko ne pročita? I možda najteže od svih: A što ako me netko zaista vidi?

Javno pisanje je izlazak iz sigurne anonimnosti.

Ali upravo zato o ovome i pišem. I to ne zato što sam pronašla čarobnu formulu za potpuno samopouzdanje, nego zato što bih voljela da druge žene ne čekaju godinama na vjerovanje kako njihove riječi imaju pravo biti viđene.

Možda ne moramo čekati trenutak u kojem više neće biti sumnje. Možda je dovoljno početi pisati unatoč njoj i polako učiti vjerovati da naše riječi nekome mogu značiti više nego što mislimo.

 

Strah od pisanja često nije strah od pisanja

 

Puno će žena reći da „ne znaju pisati“ ali kada ih slušaš kako pričaju o svom poslu, iskustvu, djeci, putovanjima, promjenama kroz koje su prošle ili nečemu što jako vole, odjednom imaju toliko toga za reći.

Znači postoje misli, iskustvo i glas ali problem često nastaje tek onda kada taj glas treba postati javan. Tada više ne razmišljamo samo o temi o kojoj pišemo. Počinjemo razmišljati o tome kako ćemo izgledati drugima.

Npr. Hoće li nas netko procjenjivati?, Hoće li primijetiti pogrešku?, Hoće li netko tko „zna više“ zaključiti da nemamo pravo govoriti o toj temi?

Upravo zato strah od javnog pisanja često nema puno veze sa nedostatkom sposobnosti, on je češće povezan sa strahom od procjene.

 

„Tko sam ja da pišem o tome?“

 

Puno tekstova, iako su napisani, spremljeni i možda bezbroj puta pročitani i dorađeni, zadržani su u mapama računala zbog jednog jedinog razloga –  sumnji u to jesu li dovoljno dobri da ih vide i drugi.

Ponekad nije problem u pisanju, znanju ili iskustvu. On nastaje tek onda kada vlastite riječi trebamo izložiti tuđim pogledima. Tada više ne razmišljamo samo o onome što smo napisale. Počinjemo razmišljati o tome kako ćemo mi izgledati u očima drugih: Hoće li nas netko procjenjivati?, Hoće li primijetiti pogrešku?, Hoće li netko tko zna više zaključiti da nemamo pravo govoriti o toj temi?

I upravo tu brojne dobre priče ostanu neispričane, a vrijedna iskustva ne pronađu put do žene kojoj bi možda baš u tom trenutku mogla pomoći.

Recimo da imaš ideje pa možda želiš pisati o zdravom životu, ali nisi nutricionistica. Možda želiš pisati o putovanjima, ali nisi obišla pola svijeta. Želiš pisati o poslu i karijeri, ali nemaš titulu poznate stručnjakinje. O bloganju, ali još uvijek učiš. A onda se pojavi misao: Tko sam ja da o tome govorim?

Bitno je sada naglasiti da je velika razlika između predstavljanja kao stručnjakinje za nešto što ne poznaješ i iskrenog dijeljenja onoga što znaš, učiš i živiš.

Ne moraš ti uvijek biti osoba koja zna sve. Možeš biti osoba koja kaže: „Ovo sam pokušala.“, Ovo mi je pomoglo.“, „Ovdje sam pogriješila.“, „Ovo sada učim.“ i „Možda će moje iskustvo pomoći i tebi.“

Takvo pisanje nije manje vrijedno i često je upravo ono najbliže čitateljici.

 

Žene često čekaju da budu potpuno spremne

 

Često prije prve objave želimo imati savršenu web stranicu. Prije nego što počnemo pisati o nekoj temi, mislimo da moramo završiti još jednu edukaciju. Prije objave na društvenim mrežama želimo biti sigurne da je svaka riječ na pravom mjestu. A prije pokretanja newslettera čekamo veću publiku, više sigurnosti i osjećaj da smo napokon spremne.

I tako prolaze mjeseci. Ponekad i godine.

Problem je u tome što osjećaj potpune spremnosti najčešće ne dolazi prije početka. On se gradi upravo kroz ono što radimo, kroz pokušaje, nesigurnost, male pomake i iskustvo koje stječemo putem. I kroz vlastite greške!

Prva blog objava možda neće biti najbolja koju ćeš ikada napisati. I to je u redu. Bitno je da je dovoljno iskrena i probije led, napravi prvi korak. Jer ako nastaviš pisati, deseta objava vjerojatno će biti bolja. Pedeseta će biti sigurnija. Nakon nekog vremena početi ćeš prepoznavati vlastiti stil, teme kojima se prirodno vraćaš i način na koji želiš razgovarati sa svojim čitateljicama.

Pisanje se ne uči samo razmišljanjem o pisanju. Uči se pisanjem.

 

Strah od poznatih ljudi često je veći od straha od nepoznatih

 

Zanimljivo je da se mnogi ne boje toliko nepoznate publike. Više ih plaši pomisao da će njihov tekst pročitati netko tko ih poznaje: kolegica s posla, bivša školska prijateljica, susjeda, rođakinja ili osoba koja ih godinama pamti u nekoj drugoj ulozi. Jer nepoznata osoba najčešće vidi samo tekst.

Poznata osoba, barem nam se tako čini, vidi nas cijele. Vidi naše godine, naše izbore, nesigurnosti, prošlost i sve ono što mislimo da bi mogla povezati sa riječima koje smo napisale.

I možda se upravo tu krije jedan od najvećih razloga zbog kojih žene odustaju od javnog pisanja prije nego što su zapravo počele.

Što će reći?

Možda ništa. Vjerovatno će netko samo prijeći preko teksta, a netko pomisliti da to nije za njega. Drugi će se začuditi jer nas nije naviknuo gledati u toj ulozi. Međutim,  postoji i druga strana javnog pisanja o kojoj premalo razmišljamo.

Možda će neka žena, koju nikada nismo upoznale, pronaći naš tekst baš u trenutku kada joj treba ili  će u njemu prepoznati vlastiti strah, sumnju ili rečenicu koju sama nije znala izgovoriti.

Dok se bojimo osobe koja bi nas mogla osuđivati, često zaboravljamo osobu kojoj bismo svojim riječima mogle pomoći. I to je ono zanimljivo!

 

Ne moraš zvučati „pametnije“ da bi vrijedila

 

Jedna od najvećih zamki javnog pisanja je pokušaj da zvučimo kao netko drugi. Odjednom počnemo koristiti riječi koje inače nikada ne bismo izgovorile u razgovoru. Rečenice postaju duže, ton ozbiljniji, a tekst možda na prvi pogled djeluje „stručnije“, ali u njemu se polako izgubi osoba koja piše.

I onda se dogodi nešto paradoksalno: što se više trudimo zvučati dovoljno dobro, to se manje prepoznajemo u vlastitom tekstu.

Ali dobar tekst ne mora biti kompliciran da bi bio vrijedan.

Ako nešto možeš objasniti jednostavno, to nije znak manjeg znanja. Često je upravo suprotno. Jednostavnost znači da si svjesna onoga o čemu pišeš i da znaš svoje riječi približiti osobi kojoj su potrebne.

Zato ne moraš pisati kao da se obraćaš cijelom internetu, konkurenciji ili nekom zamišljenom stručnom povjerenstvu.

Piši kao da razgovaraš s jednom osobom kojoj želiš pomoći. S jednom ženom s druge strane ekrana. Onom koja možda upravo sada traži rečenicu zbog koje će se osjetiti manje sama.

 

Mali koraci koji olakšavaju prvo objavljivanje

 

Za početak odaberi temu koju dobro poznaješ. Ne mora biti najpopularnija ni najbolje na svijetu osmišljena. Neka bude bliska tvom iskustvu, nečemu što si prošla, riješila ili tek učiš. Kada pišeš o temi koju poznaješ, lakše pronalaziš vlastiti glas.

Zatim zamisli jednu čitateljicu. Ne piši „svima“, nego jednoj ženi koja možda prolazi kroz nešto što si i sama prošla. Možda ima pitanje na koje znaš odgovor ili joj treba jednostavno objašnjenje bez kompliciranja. Tada više ne pišeš pred cijelim internetom, nego razgovaraš sa njom.

Dopusti si biti početnica. To ne znači da nemaš što vrijedno reći, nego da si krenula. Ne moraš znati sve o pisanju, SEO-u, WordPressu, društvenim mrežama i marketingu prije prve objave. Mnogo toga naučit ćeš upravo putem.

Prvo piši, a tek onda uređuj. Ako nakon svake rečenice zastaneš i pitaš se je li dovoljno dobra, lako ćeš izgubiti misao. Prva verzija teksta smije biti nesavršena. Njezina je zadaća samo da postoji.

I na kraju, prihvati da nećeš biti za svakoga. Netko neće voljeti tvoj stil, netko će misliti da pišeš prejednostavno, netko preosobno, netko će željeti kraće tekstove, a netko duže. Ne možeš pisati za sve i istodobno ostati potpuno svoja.

 

Samopouzdanje dolazi nakon ponavljanja

 

Često mislimo da najprije moramo postati samouvjerene, a tek onda početi. U praksi se najčešće događa upravo suprotno: samopouzdanje ne dođe prije prvog koraka, nego se gradi kroz svaki sljedeći.

Objaviš prvi tekst, pa drugi. Naučiš kako urediti naslov, kako povezati dvije objave i kako jasnije prepoznati što tvoje čitateljice traže. Malo po malo razumiješ ključne riječi, pratiš prve rezultate, pogriješiš, ispraviš i nastaviš dalje.

I onda jednoga dana shvatiš da ono što ti je nekada izgledalo zastrašujuće sada radiš gotovo prirodno. Ne zato što si postala potpuno neustrašiva, nego zato što si kroz praksu stekla iskustvo.

A iskustvo, korak po korak, počinje nalikovati samopouzdanju.

 

Tvoj glas ne mora biti najglasniji da bi bio vrijedan

 

Internet je pun sadržaja. To je istina. Ali nije pun tvog iskustva ispričanog tvojim glasom.

Možda je netko već pisao o temi koju želiš obraditi. Vjerojatno i je. Ali nitko nema potpuno isti životni put, iste primjere, isti način povezivanja misli i isti odnos prema čitateljici.

Zato pravo pitanje možda nije: „Je li netko već pisao o tome?“ Važnije je pitati se: „Kako ja mogu o tome pisati na svoj način?“

Jer nekoj ženi možda ne treba još jedan savršen tekst nego tekst u kojem će se prepoznati, osjetiti podršku i pomisliti: nisam jedina.

 

Za kraj

 

Ako već dugo razmišljaš o pisanju, sigurno ti ne nedostaje još znanja. Možda samo čekaš dozvolu za početak a za pisanje ti je nitko ne mora dati.

Nije pravilo imati idealan blog. Znanje o SEO- u stičeš usput, kao i publiku i nigdje ne piše  da netko mora biti najbolji u svojoj temi.

Dovoljno je da imati nešto što želiš reći i malo hrabrosti za prvi korak jer samopouzdanje u pisanju rijetko dolazi odmah.  Gradi se tek onda kada počneš pisati, objavljivati, učiti i vraćati se svojim riječima, ponovno i ponovno.

Možda tvoj prvi tekst neće biti najbolji, ali može biti početak. A ponekad je upravo početak ono što nam najviše treba.